Svijet Popel Coumou je dvodimenzionalan. Plosnat poput palačinke. Ovakva izjava mogla bi zvučati pomalo nepristojno kad, prvo, to doista ne bi bila istina, i drugo, kad ne bismo morali priznati da se njezin svijet ne čini plosnatim, budući da je Popel Coumou ovladala pravilima perspektive gotovo do savršenstva.
Dopustite da pojasnim. Popel Coumou (1978.) fotografira interijere. Riječ je o plosnatim interijerima ili, bolje rečeno, o kompozicijama koje kasnije postaju interijeri; o interijerima složenim na listu papira zajedno s komadićima papira ili ljepenke, uredno izrezanim i zalijepljenim, ili s hrpicama gline. Arhitektonski potencijal tih kolaža nije lako prepoznati tek jednostavnim promatranjem. Međutim, plosnatost privatnih soba, hodnika i hotelskih apartmana nestaje na fotografijama Popel Coumou. Zapravo, čini se da su te sobe napuhane. Iako se u većini interijera ne nalazi ništa osim možda kojeg usamljenog komada namještaja, uglavnom stolica, stolova i kreveta, u njih kao da je udahnut život.
Ovu ‘varku’ Coumouova koristi otkad je 2004. diplomirala na Gerrit Rietveld akademiji u Amsterdamu. Gradi male realitete na kojima svjetlo i tople komplementarne boje stvaraju doživljaj tajanstvenosti. Svjetlo kao da uvijek dopire iz sobe susjedne onoj koju predočuje. Ulazi kroz prozor sa strane; iscrtava svijetložute pruge na podu i zidovima. To je predivno, upravo zbog topline boja i kompozicija, no u isto vrijeme i čudno jer kao da nikada nije u skladu s ostatkom prostorije.
Gledajući pobliže, iluzije koje stvara nisu savršene kako bi se moglo učiniti na prvi pogled. Primjerice, na malenoj glinenoj zavjesi može se naći nekoliko otisaka prstiju, cijena pažljivog oblikovanja. Perspektiva možda nije precizna kao u slikarstvu kasne renesanse. Takve stvari, međutim, nisu važne ni Coumouovoj ni promatraču. Čak štoviše, te nesavršenosti čine njezine fotografijama, unatoč posvemašnjoj praznosti, još osobnijima, pa čak i dirljivima. Odstranjuju profinjenost medija kakav je fotografija te dodaju jednu vrstu ugodnog i karakterističnog majstorstva. Ne treba ni isticati da Coumouova ne koristi sredstva ‘podilaženja’, poput Photoshopa.
Što čovjek više razmišlja o njenom umjetničkom procesu, to mu on postaje zanimljiviji. Premda njezine fotografije zbog svoje pažljivo sačinjene kompozicije i zrnastog ispisa prilično nalikuju slikama (njezine fotografje uspoređivane su s radom Edwarda Hoppera, poznatog slikara koji je tijekom 20. stoljeća slikao prizore opustjelih prostora u Americi u kojima svjetlo i boje imaju vrlo važnu ulogu), prilično su ovisne o fotografskom mediju.
Zapravo, Coumouvin rad na neki nam način pokazuje kako fotografija funkcionira, kako stvarnost pretače u dvodimenzionalni komad foto-osjetljivog papira, ali tako da promatrač ni jednoga trenutka ne sumnja u činjenicu da se radi o bilježenju trodimenzionalnog prizora. Na postojeće dvije dimenzije Coumouova dodaje još jedan sloj (kolaž), pretvarajući ih u trodimenzionalnu iluziju (iskonstruirani interijer) prije nego što ju ponovo pretvori u plosnatu površinu (fotografija).
Ima u njenom radu nešto neobično: kada doista fotografira stvarnost, a to je ono od čega se sastoji njezin oeuvre, uglavnom osobno oblikujući prazne sobe, cijela se stvar događa u obrnutom slijedu. Tada trodimenzionalan prostor dobiva plosnat, površinski izgled, poput kolaža. Interijeri iz stvarnoga živoga koje je fotografirala izgledaju kao i oni koje je konstruirala; uvijek se tu nađe nešto što je dodano (svjetlo), izrezano, pretjerano naglašeno ili skriveno ispod slojeva papira.
Na neki način njezina su djela slična radu danskog konceptualnog umjetnika Jana Dibbetsa (1941.). On je također, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, istraživao prijelaz slike u fotografiju, pokušavajući razviti vizualni izričaj koji bi plosnatu površinu povezao s iluzijom prostornosti i želeći pritom ostati što nevidljivijim i suptilnijim.
Je li stvaranje takve iluzije doista važno? Riječ je o stoljetnom pitanju kako u slikarstvu, tako, zahvaljujući radu ljudi poput Dibbetsa i Coumouove, i u fotografiji. Ona je eksperimentirala i s tom vrstom minimalizma, posebno 2005. godine, stvarajući što ispražnjenije kompozicije. Tri komada zelenog papira i malo svjetla koje proviruje ispod jednoga od njih, to je sve što joj je bilo potrebno kako bi stvorila sobu, to jest, ideju sobe.
Ono što publika vidi u radu Popel Coumou je svijet kakvim ga vidi Popel Coumou. Tako barem ona tvrdi, a mi ćemo joj vjerovati na riječ. Budući da nam je dopušteno gledati njezinim očima, to vrlo rado činimo.